среда, 17. фебруар 2016.

NE standardizaciji!



"You don’t know how hard it is being a woman,
 how will I ever live up to your expectations, 
of pretty..."
- In This Moment  "Dirty pretty"



Sedim danas, tako, i slušam muziku, gledam u prazno i počinje gore pomenuta pesma. Na samom početku pesme imamo pomenute stihove koji su prosto počeli da mi odzvanjaju u ušima. Svaki put kada čujem ovu pesmu, ne mogu da se ne zapitam: " Koji moj radimo sa svojim životima i zašto se i dalje držimo nametnutih standarda?".

Očekivanja? Hmmm... Vrlo interesantna reč, morate priznati. Još interesantnije značenje. Značenje te reči u svakom momentu mogu da poistovetim i sa značenjem reči "teret". Kroz ceo život mi nešto očekujemo, od nas se nešto očekujue i tako u krug. Vrlo stresno, priznaćete. Još od kako prohodamo pa dok ne umremo od nas se očekuju stvari tipa: uspeh u školi, primerno vladanje, uspeh u poslu, žena/muž, deca, brak. Sva ta očekivanja nastala su standardizacijom života i nečim što se prosto podrazumeva da se mora. Na stranu sve to, problem je što se ta standardizacija i bukvalnost neprimetno uvukla i u pojam estetike. 

Pesma počinje stihom: "Ne znaš koliko je teško biti žena..." u šta smo donekle i upućeni. Sama standardizacija ženske lepote dovela je do toga da su žene postale robovi estetike. Ali opet, ma koliko bile "porobljene" i dalje ne zadovoljavaju "standarde". 
Jer "standardi" kažu da žena mora: 
- uvek biti izdepilirana,
- savršeno i pri tome prirodno našminkana,
- dovoljno seksi i provokativna, ali ne i vulgarna,
- uvek savršeno obučena,
- uvek savršeno oblikovanog tela i tako u nedogled.
U prevodu, pretvori-se-u-sopstvenog-roba-i-postani-klon. Složićete se, zar ne?

No, s' obzirom da nisam žena, ne mogu da pričam sa te tačke gledišta, te ću se u to ime prebaciti na standardizaciju muške estetike i svega protiv čega sam.

Elem, biti muško u 21. veku (u zemlji Srbiji) podrazumeva:
- konstantan nadrkan stav alfa mužjaka i batice iz kraja koji je toliko opasan da ledi krv u venama od samog pogleda,
- minimalističko oblačenje, koje nikako ne uključuje ni jedan vid aksesoara, izuzev kajle sa krstačom, brojanice, eventualno sata na ruci (u ekstremnim slucajevima),
- obavezno šišanje na kratko,
- bunarski glas,
- užasno veliku rodbinu (jer, svi smo mi braća, zar ne, brate? (ovo isključije pol jer i pripadnice ženske populacije nazivaju braćom, osim ako nisu već završili u krevetu),
- je*ač-presretač pogled na svet, jer on može da ima svaku i sve ga žele,
- obaveznu mržnju prema svima koji nisu Srbi.

(E, sad, znam da ćete pomisliti: "Pa nisu svi muškarci takvi." Znam da nisu, ali svi ostali koji nisu u gore pomenutoj listi, automatski naginju na homosexualce, jer,"brat" tako kaze i tu nema šta dalje da se raspravlja.)  

Sada, s' obzirom da ste većinski prihvatili standardizaciju toga kako jedan muškarac treba da izgleda i šta da radi (s' pravom ovo mogu reći, jer ne prođe ni dan a da ne pročitam "Pravi muškarac je takav i takav"), objasnite mi, šta je to što mene, kao osobu, čini manje muškarcem od osoba iz gore pomenute liste? Da li će to što uvek nosim usko, što imam "dugu" plavu kosu, što koristim šminku umanjiti moju muškost? Zašto je estetika postala merilo toga koliko je neko muško?

Sa punim pravom mogu da kazem: "Nemate pojma koliko je teško biti muškarac kao ja!", jer se svakodnevno borim sa primitivizmom naše divne države, borim protiv: kloniranja, standardizacije, podrazumevanog, i borim za slobodno izražavanje pojedinca. Prosto, ne mogu da se priklonim "normalnim" muškarcima i da kažem: "Da ovo sam ja. Srećan sam zbog toga!". Ne mogu, nije mi u prirodi. Ne mogu da se priklonim standardima muškog izgleda, jer ih ne smatram obaveznim. Ne mogu da odustanem od svega za šta se zalažem. 

Da, svakodnevno rizikujem svoj život zbog svog izgleda, ali već sam se dovoljno navikao na to da više i ne vodim računa. Da, jednog dana ću izaći iz stana i više se neću vratiti. Svega toga sam ja svestan, ali i dalje ne prihvatam "standard" i uvek ću biti protiv njega, jer imam pravo da iskažem sebe, svoje shvatanje i stavove. Imam pravo da budem ja. 

Na kraju, ne mogu, a da ne spomenem da sam mnogim ljudima samo svojim izgledom promenio shvatanja i poglede na svet. Pa nadam se, da ću i ovim tekstom promeniti nekoga, bar malo. Ne osuđujte ljude koji se ne uklapaju, jer ispod te "devijantne" estetike, obično se kriju mnogo divni ljudi. Upoznajte ih i probajte da shvatite zašto nisu "standardni".



субота, 13. фебруар 2016.

Starost

Pa, prošlo je dosta vremena od mog poslednjeg posta (toliko o tome da ću biti redovan). Trebalo mi je dosta vremena da se odlučim o čemu da pišem. Ona čuvena blokada inspiracije. U međuvremenu mi je bio i rođendan, po meni, najdepresivniji period godine. Da, znam, imam samo 23 i nema potrebe da budem depresivan oko toga, ali jos kao mali sam se suočavao sa svojim strahom od starosti. Posebno u periodu oko svog rođendana.




Sam strah, kao strah nikada se nije javljao zbog same starosti i onog fizičkog što ona nosi. Naime, estetska hirurgija nam je toliko napredovala da ćemo uskoro svi imati mogućnost da izgledamo kao da smo juče rođeni, te u tom smislu sam strah od starosti je manje - više nepotreban.

Ono što me je uvek plašilo je druga strana koju starost nosi sa sobom. Ono unutrašnje. Slabost, samoća, usamljenost, preispitivanje celog života koji je ostao iza mene, šta sam mogao, a šta sam zapravo uradio.

Na ovu temu sam pričao sa mnogim ljudima i većina mi je odgovorila isto: "Još si mlad. Zašto razmišljaš o tome?" Ali, prosto, nikada nisam mogao da izbacim iz glave misli koje su išle na tu stranu. Šta ako doživim tu starost i shvatim da sa životom ništa nisam uradio? Šta ako tad shvatim da su svi moji snovi ostali samo snovi? Šta ako tek tad shvatim da sam zapravo sam i napušten od svih dok nesposobnost za svakodnevnim životom raste iz dana u dan?

Naravno, tu uvek idu odgovori tipa "Trudi se da u životu uradiš sve što želiš i možeš. Ostvari svoje snove. Okruži se ljudima koji će biti pored tebe..." Ali koliko smo svesni šta sve možemo u životu da uradimo? Koliko smo sposobni da ostvarimo svoje snove? Šta ako mislimo da imamo prave ljude oko sebe, a oni nas, ipak, namerno ili ne, napuste? Šta onda? Da li nam onda samo ostaje usamljen i otežan život? I da li se to životom može nazvati?

Evo, već dvadeset godina mi se po glavi vrte ista pitanja u ovom periodu godine i odgovore još nisam našao. Verovatno ih nikada i neću naći. Verovatno je strah od starosti jedan od strahova koje pobedimo onog momenta kada više ne postojimo. Samo treba naučiti da živiš sa time. A da li ikada naučimo i prihvatimo to?