среда, 7. септембар 2016.

Rekli su (Zid)

Rekli su o meni:
- hladan,
- bezosećajan,
- neposvećen,
- emotivno osakaćen,
- sebičan,
- nepristupačan,
- povučen,
- mračan,
- izgubljen...

Rekli su... Rekli su ali nisu znali mnoge stvari o meni, niti su se trudili da me upoznaju, da prodru do srži. Držali su se površine. Rekli su šta su videli, a videli su samo zid. Onaj zid koji smo svi nekada gradili, izgradili, rušili, obarali, opet gradili. Onaj zid koji u suštini nikada nismo izgubili potpuno, jer temelje bilo koje građevine je malo teže srušiti.

Zbog svega što mi se dešavalo kroz život, i dobrog i lošeg, gradio sam jednu zidinu u nadi da će me sačuvati sledeći put. Kad god bih srušio isti taj zid, ubrzo bih izgradio novi, deblji, jači. Ali kako to obično biva, uvek zaluta neki metak koji pogodi tamo gde je zid najtanji, tamo gde je cigla od vremena pocela da se troši, nestaje...




Sedeo sam, tako, i razmišljao: "Ima li zid poentu?" Ima li je, ako će s' vremena na vreme da popusti? Ima li je, ako je rekonstrukcija večito potrebna? Ima li je, ako će metak, ipak, da zaluta? Ima li poentu ili je sve to igranje na sigurno?

Rekli su o meni... Preskočili su zid, došli do suštine i shvatili. Iza zida su ostali retki.
Retki su rekli o meni...