уторак, 19. јануар 2016.

Borba

Svake godine, u ovo doba, pocnem da razmišljam o prethodnoj godini, šta mi je ona donela, šta mi je uzela, čemu me je naučila. Nikada nisam bio siguran, da li je to zbog prethodnih praznika ili toga što mi se približava rođendan pa krenem da rezimiram.

Sve u svemu, prethodna godina je jako lepo počela: upoznavanje novih divnih ljudi, početak jedne divne veze, zbližavanje sa ljudima istim tim novim ljudima, pa na kraju i zajednički život sa njima. Gledajući taj početak godine, mogao sam samo da se nadam najboljem. Sve do polovine godine kada je većina stvari krenulo nizbrdo. Tada sam shvatio kako ceo život može da se promeni samo u toku jednog dana.

Samo jedan rutinski pregled je bio dovoljan da se ceo život okrene naopačke. Naime, polovinom godine moje zdravstveno stanje se naglo pogoršalo. Saznao sam da bolujem od bolesti sa kojom moram da naučim da živim ( još uvek učim ). Tada je, blago rečeno, moj život krenuo da se pretvara u pakao. Jaki bolovi, neprospavane noći, naleti depresije, šake lekova umesto obroka, svakodnevna previjanja, očajanje postali su moja svakodnevica. Ali nije to ono što je bilo najgore. Najgora je bila neizvesnost. Neizvesnost koja još uvek traje.

Naravno, na početku je sve to delovalo drugačije. Ulazim u to po čuvenom balkanskom pravilu: "Kako ćemo? Lako ćemo!", ali kako je vreme prolazilo nestajalo mi je volje. Često se dešavalo da sedim i pitam se: "Čemu sve ovo?". Opet, neizvesnost je ta koja ubija. Saznanje da ne znam kada će to proci i da li će ikada proći samo je pomagalo da tonem sve dublje.

U tom momentu, mali broj ljudi je bio pored mene, ali je bio i zapravo mislim da su ti ljudi zapravo zaslužni za napredak u mom stanju, jer poznavajuci sebe, davno bih odustao. Bili su tu, uz mene i moje neprospavane noci, sedeli su pored mene i držali me za ruku dok sam vrištao od bolova, tešili me dok sam se gušio u suzama, terali me da idem dalje, da ne odustajem. I na tome ću im večno biti zahvalan i nikada neću moći da im se odužim za to. Na kraju, postali su moja nova porodica, ljudi uz koje se budim i uz koje ležem da spavam.

Vremenom mnogi su saznali za moje stanje (previše sam brbljiv) i često su mi govorili kako sam hrabar, da mi se dive kako i dalje izdržavam da i pored svega toga imam "normalan" život i da i dalje ne odustajem od njega. Istina je mnogo drugačija. Poznavajući sebe, odustao bih davno i ko zna kako bi se sve to završilo. Ali uz njihovu podršku ne odustajem i nadam se svakim danom da cu biti bolje i da sam korak bliže izlecenju. Moje koračanje ka tome traje već deset meseci i nadam se da je kraj blizu.

Imao sam potrebu da ovo podelim sa svima, da vam kažem da ne odustajete ni od cega, da se svetlo ne gasi na kraju tunela ako imate prave ljude pored sebe koji ce vas podržati i dati vam snage da izgurate sve to. Okružite se pravim ljudima. Lako je, prepoznaćete ih.

Na kraju, beskrajno se zahvaljujem mojim mačićima koji su svaki dan uz mene, kao i kolegama koji razumeju moju situaciju i izlaze mi u susret svaki put kada postane neizdrživo. Beskrajno sam vam zahvalan...

Život je borba, nemojte se predati!!!

1 коментар: