понедељак, 25. јануар 2016.

Nedorečeno...

Sedim tako i kapiram kako već par dana nisam ništa napisao i počinjem da se "gušim" u nedostatku inspiracije. Nastavljam ubijenim pogledom da skrolujem kroz Twitter i naletim na ovo:


 
Na trenutak sam se zagledao u sliku i bio u fazonu: "O.K. još jedno "deep" sranje pokupljeno sa Tumblr-a". Međutim, što sam je više gledao, sve više je dobijala značenje i pitanja su sama počela da se nameću.

"Šta nisam rekao?"
"Zašto nisam rekao?"
"Koliko i čega me je sve to koštalo?"
"Da li je sada kasno da se kaže?"

Počeo sam da kopam po svojoj glavi i slike situacija u kojima sam ćutao su same izlazile. Previše ćutanja. Previše nedorečenih stvari. Previše spuštenih pogleda ili onih koji beže u jednu stranu. 

Zašto nisam rekao?

Primarno, iz istog razloga iz kog ste vi prećutali, zbog straha. Straha da ćemo izgubiti tu osobu, da ćemo je povrediti, da ćemo ostati samo i, ono najvažnije, iz straha da ćemo pokazati slabost. Sve nas plaši taj osecaj izloženosti, osećaj da su sve barijere da neko dopre do nas srušene i da smo ostali goli.
Strah od obnaženosti te vrste i strah od "biti slab" košta nas više nego što sami možemo da zamislimo.

Koliko i čega me/nas sve to košta?

Neretko nas prećutane stvari koštaju u materijalnom smislu, ali ostavimo materijalizam na stranu, jer materijalizam postoji da bi se stvorio i trošio. Mnogo bitnije (po meni) je ono čega nas zaista košta. 
Iz licnog iskustva, moje ćutanje me je koštalo ljudi, divnih momenata, poverenja, ljubavi, uspeha. 
Samo iz sopstvenog sebičluka i straha da ću ostati ranjiv, izgubio sam neke ljude koje više nikada ne mogu da vratim. Ili bar ne mogu da se vratim, u njihovim očima, na istu poziciju. Mnogi divni momenti ostali su samo prašina koju je vetar razneo. Mnoge ljubavi su nestale pre nego sto su se rodile i iskliznule iz saka u nepovrat. Mnogo toga sam previše platio. Zašto? Zato što sam ćutao.

Da li je sada kasno da se kaže?

Na ovo pitanje u glavi mi je odzvonilo samo: "Šta bi bilo kad bi bilo?" Ne znam i nemam odgovor i još uvek tragam za istim. U većini slučajeva ispostavilo je da je prošao brzi voz dok sam se ja smislio u kom pravcu da kupim kartu. Ali opet sam rekao. Često sam govorio čak i kada je kasno i kada više nema nazad. Zašto sam govorio? Ni to ne znam. Valjda su moja brbljivost i strah od gubljenja uvek bili jači da sam se hvatao za poslednju slamku i pokušavao da spasim šta se spasiti može.

Još uvek učim da kažem sve što imam u momentu kada treba to da uradim. Zapravo, mislim da je to proces koji u našim životima traje večno. Uvek ćemo učiti da kažemo ono što mislimo/želimo u pravom trenutku. 

A kada je pravi trenutak?

3 коментара:

  1. Svaki trenutak je pravi trenutak. Sve dolazi u pravo vreme, ni pre ni posle nego bas onda kada treba. Ne postoji ni juce ni sutra, postoji samo sada :)
    Juce je vec davno otislo, sutra se nije desilo...

    ОдговориИзбриши
  2. Svaki trenutak je pravi trenutak. Sve dolazi u pravo vreme, ni pre ni posle nego bas onda kada treba. Ne postoji ni juce ni sutra, postoji samo sada :)
    Juce je vec davno otislo, sutra se nije desilo...

    ОдговориИзбриши
  3. Ne znam kada je pravi trenutak, ali mislim da je vreme za sledeći post...

    ОдговориИзбриши