понедељак, 7. март 2016.

Sećanja



"All of my memories
Keep you near
In silent moments
Imagine you'd be here
All of my memories
Keep you near
The silent whispers, silent tears"
- Within Temptation "Memories"

Trebalo mi je dosta vremena da nađem inspiraciju za nov tekst. Kolotečina života lagano ubije svaku moguću inspiraciju u nama. Sedeo sam, tako, pio kafu, pušio i pokušavao da nađem nešto o čemu bih mogao da pišem. Na kraju sam odustao, ušao na tumblr i počeo da skrolujem. 

U "brdu" fotografija sam naleteo i na ovu: 



Gledao sam je i prvo na šta me je asocirala bila su sećanja. Jer, na sta drugo pa i može da asocira gomila pisama!? Nastavio sam da gledam fotografiju i shvatio da to nisu sećanja. Pisma, fotografije, slike, šećeri iz kafića, omoti čokoladica, ništa to nije sećanje.

Primarno, to je gomila smeća koju čuvamo i vučemo za sobom, selimo iz stana u stan. Sekundarno, to je objekat za koji smo vezali deo sebe, svoje vreme, emocije, nekoga, nešto. Dali mu neprocenljivu vrednost. Stvorili horkruks.

Ono što boli. Ono što nasmeje. Ono što rasplače. Ono što oživi. Ono što ubije. Ono sa čime zivimo. Ono sa čime umiremo. Teret koji stalno nosimo, sa kojim zaspimo i sa kojim se probudimo. E to su sećanja, nešto najvrednije što imamo, jer i kada nam oduzmu sve, samo to nam ostaje. Čuvajte ih, negujte ih, "držite na lancu", jer to je nešto najvrednije što imamo, nešto što nikada ne gubimo. Jer ako nemamo sećanje, da li uopste postojimo?


Da, znam. Sada dolazi ono pitanje: "A šta ćemo sa ružnim sećanjima?!" Ružnim sećanjima? Pa, gledaćemo na njih kao jednu veliku lekciju u životu, veliki test koji smo prošli ili pali. Ipak, prošlost nas uči u sadašnjosti da bi bili spremni na budućnost...

Нема коментара:

Постави коментар